Prstenovi

Vrijeme nošenja: kada prijeći na prsten za piercing nakon zacijeljenja
Zamjena šipke za zarubljeni prsten tijekom zarastanja nije estetska, već klinička odluka. Prsten koji se nosi prerano okreće se oko svoje osi pri svakom pokretu, grebe zidove kanala u razvoju i uzrokuje ponovljene mikrotraume, što produljuje proces zarastanja i potiče razvoj granuloma ili keloida. Minimalna vremena zacjeljivanja dokumentirana u protokolima APP-a (Udruge profesionalnih piercera) razlikuju se ovisno o lokaciji: 6 do 8 tjedana za standardni lobe, 3 do 6 mjeseci za tragus ili helix, 6 do 12 mjeseci za rook, daith ili conch. Piercing koji na površini izgleda zacijeljen može duboko ispod još nekoliko tjedana imati krhko tkivo. Pravilo je jednostavno: ako mjesto proboda još uvijek ujutro proizvodi malo osušene limfe, proces cijeljenja nije dovršen i prsten se mora pričekati.

Vrste prstenova za piercing: BCR, segmentni prsten i clicker – koje su praktične razlike
Postoje tri mehanizma zatvaranja, što izravno utječe na jednostavnost rukovanja i rizik od ozljede pri mijenjanju nakita.
BCR (prsten sa zatvaračem na kuglicu) je kružni prsten spojen kuglicom na zatvarač koja se nalazi u otvorenim krajevima prstena. Da biste ga otvorili, trebate nježno razmaknuti dva zupca pomoću okruglonosnih kliješta za nakit, a zatim ukloniti kuglicu. Kod pirsinga hrskavice, izvođenje ove radnje bez odgovarajućeg alata može stvoriti bočni stres na mjestu pirsinga. Izvedivo je, ali manje pouzdano od drugih sustava.
Prsten sa segmentom radi na istom principu, ali bez kuglice: segment prstena se potpuno odvoji. Otvaranje je jednostavnije, ali i dalje zahtijeva blagu deformaciju prstena kako bi se segment oslobodio.
Kliker segment, ili prsten na šarku, mehanički je superiorniji za svakodnevnu upotrebu. Segment je pričvršćen na unutarnju šarku i zaklizne na mjesto jednostavnim bočnim pritiskom bez deformiranja prstena. Otvaranje je precizno, dosljedno i ne stvara prekomjerni napon na mjestu proboda. Ovo je preporučeni format za sve probode hrskavice kod kojih se nakit redovito mijenja.

Odobreni materijali za prstenove za piercing: titan ASTM F136, čelik 316LVM i srebro 925
Titanij 23. razreda (ASTM F136, implantabilne kvalitete) standardni je materijal za bilo koji prsten koji se nosi na piercingu koji se aktivno zacijeljuje ili na koži osjetljivoj na metalne legure. Njegova stopa otpuštanja nikla ispod je praga detekcije standarda EN 1811 (granična vrijednost: 0,2 µg/cm²/tjedan), njegova biorazgradivost certificirana je prema normi ISO 10993, a gustoća mu je otprilike 40 % manja od gustoće čelika. Ova razlika u masi smanjuje gravitacijski pritisak na probušene hrskavice koje dugo zacijeljuju, kao što su daith ili rook. Titanij ASTM F136 može se anodizirati: ovaj elektrolitički proces stvara stabilan sloj titanijevog dioksida na površini, bez dodatnog pigmenta, koji je otporan na znoj i blaga sredstva za čišćenje, a da ne migrira u tkivo.
Nehrđajući čelik 316LVM (vrsta vakuumski taljena prema ASTM F138) prihvatljiva je alternativa za zacijeljene pirsinge na koži bez povijesti reakcija na željezne legure. LVM vrsta nudi vrhunsku metaluršku homogenost u usporedbi sa standardnim 316L i bolje kontroliranu površinsku količinu preostalog nikla. Za svježi piercing ili na koži s poviješću kontaktnog dermatitisa na metale, 316LVM ostaje inferioran titanu ASTM F136 u pogledu kliničke sigurnosti: ta se dva materijala ne mogu međusobno zamijeniti za ovaj profil korisnika.
Srebrni nakit od 925 sterling srebra nije kompatibilan s piercingom u fazi zarastanja, bez obzira na lokaciju. Srebro se oksidira pri dodiru s znojem i otpušta sumporne spojeve koji mogu uzrokovati lokaliziranu argyru, trajno sivo obojenje tkiva. Za ušnu resicu koja je zacijeljena dulje od 12 mjeseci, srebrni obruč od 925 srebra s rodijskim premazom prihvatljiv je za povremeno nošenje. Rodijsko pozlatanje mora biti veće od 0,05 mikrona kako bi se stvorila učinkovita barijera između srebrnog legura i kože. Pri kontinuiranoj nošnji, završna obrada se istroši u roku od nekoliko tjedana zbog znoja i trenja te se ponovno uspostavlja izravan kontakt metala s kožom.

Veličine prstena za piercing prema lokaciji: rook, tragus, helix, conch
Standardni promjer šipke za probušene uši iznosi 1,2 mm, što je kompatibilno s kanalima stvorenima iglom veličine 16G (promjera 1,29 mm). Promjer šipke manji od 1,0 mm kod proboda hrskavice povećava rizik od migracije zbog reznog učinka: kontaktna površina između nakita i tkiva nije dovoljna za pravilnu raspodjelu mehaničkog opterećenja.

Rook i tragus: šipka od 1,2 mm, unutarnji promjer od 6 mm. Rook se postavlja u nabor antihelixa, a tragus u područje guste hrskavice. Preveliki prsten stvara polugu koja traumatizira piercing pri svakom pritisku, osobito pri nošenju slušalica ili spavanju na boku.
Heliks: 1,2 mm debljine prstena, 8 mm unutarnjeg promjera za standardni oblik uha. Na tankom hrskavcu ili na heliksu postavljenom blizu ruba ušne školjke, može biti dovoljno 6 mm. Na stražnjem heliksu ili dvostrukom heliksu, izmjerite udaljenost između kanala i vanjskog ruba ušne školjke i dodajte 1 mm slobodnog prostora.
Unutarnja i vanjska školjka: 1,2 mm vratilo, 10 do 12 mm unutarnji promjer. Školjka se nalazi u središnjem dijelu uha, području s debelom hrskavicom i sporijim zacjeljivanjem (9 do 12 mjeseci). Prsten nedovoljne veličine stalno komprimira rubove kanala i mjerljivo usporava zarastanje.

Za svaku lokaciju metoda mjerenja je ista: izmjerite udaljenost između središta kanala pirsinga i najbližeg ruba hrskavice ili ušne školjke pomoću mjernih šipki ili ravnala, a zatim dodajte 1 mm. Ti 1 mm slobodnog prostora odgovara prostoru potrebnom da se prsten slobodno kreće bez stvaranja stalnog točke pritiska na okolno tkivo. Preuska obruč vrši kroničnu kompresiju, što usporava lokalni protok krvi, što je čimbenik u nepotpunom zarastanju.

Kako sami promijeniti prsten za piercing: tehnika i mjere opreza
Zacijeljeni piercing može se mijenjati bez stručne pomoći pod uvjetom da se poštuju određena nepremostiva pravila. Pranje ruku 30 sekundi blagim, hidratantnim sapunom prije rukovanja nakitom i dalje je ključno, čak i kod piercinga koji je stabilan godinama. Podmazivanje stabljike koja se umetne sterilnim fiziološkim gelom ili lubrikantom na bazi vode bez mirisa i alkohola olakšava prolazak kroz kanal bez stvaranja mikropukotina u epitelu. Jesti ulja, poput maslaca ili biljnog ulja, ostavljaju organski film koji potiče rast bakterija i ne preporučuju se za tu svrhu.
Za kliker prsten, prsten se otvara guranjem šarkastog dijela u stranu; vađenje mora biti osovinsko, u liniji s piercingom, bez rotacije. Za BCR prsten, okrugla kliješta zahtijevaju zaštitu trakom kako se prsten ne bi trajno deformirao. Prsten deformiran tijekom rukovanja neće se vratiti u svoj ispravan oblik rukom, a loše postavljeni kraj stvara točku trenja o kanal pri svakom pokretu. Ako je rukovanje teško ili bolno, profesionalni piercer može izvršiti zamjenu pomoću odgovarajućih alata u roku od nekoliko minuta, što se itekako isplati s obzirom na rizik od kronične iritacije.